In memoriam Aleksandar Ivanović Mile

IN MEMORIAM
ALEKSANDAR IVANOVIĆ

Umro je Aleksandar Mile Ivanović, dugogodišnji djelatnik i ravnatelj našeg Doma za djecu, Lipičanin, učitelj i uzor i drag prijatelj mnogima od nas koji smo živjeli i radili s njim.
I, kad ode takav čovjek prvo nam se nameće pitanje – zašto. Posebno se to pitamo kada od nas ode čovjek koji je cijeli svoj radni vijek, pa i život posvetio djeci i ustanovi koju je toliko uspješno vodio na način, kako je to samo on činio. Bio je čovjek začudne energije, raznih interesa i sposobnosti, velikog znanja, uvijek raspoložen da pomogne.
Primio je, izveo na pravi put i odveo u život brojne generacije djece, kojima je često, zajedno sa suprugom Slavicom, bio i otac i majka. Mnogima je od njih, pisali su mu, tako, u pismima sa svih strana svijeta, kupio prve cipele ili prvu haljinu, birao novogodišnje odijelo, mnoge je prvi puta odveo u kino, mnoge je spasio od ulice, mnogima kupio prvu nogometnu loptu, a s mnogim djevojkama, štićenicama Doma, je, umjesto očeva, otplesao maturalni ples. Po tome i po mnogo čemu drugom brojne su mu generacije djece, danas odrasli ljudi, zahvalni.
U prvim danima radnog vijeka radio je poslove odgajatelja u Domu gdje je stjecao svoja prva iskustva. Vrlo brzo je bio prepoznat kao vrijedan i kvalitetan kadar pa je već kao mladi radnik dobio priliku rukovoditi ustanovom. To je uspješno radio više od 30 godina sve do svog umirovljenja.

Imao sam sreću i čast da sam na svom radnom početku bio nekoliko godina dio njegovog tima odgajatelja u Domu. Boljeg učitelja nisam mogao dobiti. Prenosio je na nas i širio ogromno iskustvo i ljubav prema štićenicima i suradnicima. To je blago koje nam je ostavio, koje nije odnio sa sobom.
Prije odlaska u zasluženu mirovinu, u meni je vidio osobu koja bi mogla nastaviti raditi tamo gdje je on stao. Znajući sve njegove vrijednosti i njegovu veličinu, njegovu ljudskost, toplinu, u meni se stvorio strah i bojazan od neuspjeha. Pitao sam se – tko od nas može njega zamijeniti. No, uz njegovu pomoć, uz brojne savjete i podršku – prihvatio sam izazov i nastavio njegov put.
Zahvalan sam mu za sve što me naučio, što mi je dao priliku da budem dio njegovog života. I tijekom Domovinskog rata ostao je uz mene, mnogo duže nego drugi i zahvaljujući sreći, a nju je trebalo zaslužiti, naša ustanova zasjala je novim sjajem.
Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu. On nije bio prolaznik – u mom je životu ostavio duboki trag i ostat će vječno. Jer, ima neka posebna moć u dobrim ljudima, neka posebna nit koja ne puca ni za najvećih oluja i zato će za mnoge od nas ostati velik i poslije smrti.
Bit će upamćen zapisan i kao građanin Lipika, koji je svoj grad istinski volio i ljubio. Ostavio je dubok trag i u lipičkom sportu: jedan je od osnivača i igrača lipičkog rukometnog kluba i nogometnog kluba “Slavonac”. Posebno mjesto u prošlosti Lipika imat će i kao dugogodišnji predsjednik Mjesne zajednice i član Mjesnog odbora u vrijeme kada se radilo na mnogim važnim infrastrukturnim projektima. Nije to uvijek bio lagan posao; nekad su to bile i borbe protiv vjetrenjača, ali – nikada nije uzmicao, nikada odustajao. I to je velik i nemjerljiv dio koji je ostavio Lipiku, na dobrobit svim njegovim građanima.
S uvjerenjem da je život samo prolazna stanica u našoj vječnosti, poklanjam mu s dubokom tugom i zahvalnošću stihove pjesme: „Život je rijeka“ Vladimir Pavić
Život je rijeka što brzo teče
i nikad ne znaš što sutra nosi.
Kad jednom priđeš oceanu smrti,
uzvodno ne možeš, bez obzira tko si.
Onda te preuzme vjetar morski
pa se u visoke oblake digneš.
Padneš ko obična kapljica kiše;
do nove rijeke ponovno stigneš.
Pa opet tečeš; nose te struje
i vrte virovi sreće i tuge.
Ne ideš kud hoćeš, plutaš kud moraš,
jer vezan si nitima nebeske duge.
Dok slijediš svoje sebične želje,
nose te vali ko trulu granu.
I uvijek moraš nizvodno ići,
jer sve rijeke teku na jednu stranu.
Nekad si na vrhu, nekada na dnu,
a nizvodno dolje čeka te slap.
Onda se uskoro u ocean sliješ,
pa zatim ponovno postaneš kap.