Samo
naselje i lječilište stari su dvjestotinjak godina, no korijeni potječu
još iz rimskog doba, te postoje brojni arheološki dokazi da je kraj već
u to vrijeme bio naseljen.
O Lipiku kao rimskom kupalištu govore i neki napisi više autora (dr. Hinko Kern, Luka Ilić Orlovčanin, Rudolf Horvat, Ernest Kramberger, Julije Kempf, prof. Dubravka Sokač Štimac...)
Međutim, tek u srednjem vijeku Lipik je detaljnije opisan, pa tako saznajemo da je u to doba grad pripadao vlastelinstvu "Bijela stijena".
Iz 1517. godine poznat je zapis Ivana Kapistranina u kojem spominje ljekovitost "Lipičkih toplica", a kasniji putopisci pišu o ljekovitom vrelu gdje se okolno stanovništvo liječi.
Često je mijenjao vlasnike, te su u njemu uživali mnogi vladari uključujući Matijaša Korvina i Nikolu Šubića Zrinskog. Od godine 1671. Lipikom je upravljala Carska komora. Nakon oslobođenja ovog prostora od Turaka 1691. godine, Lipik se spominje kao naselje u kojem je ostalo nekoliko hrvatskih seoskih porodica - starosjedilaca.
Godine 1728. car Karlo VI darovao je selo Lipik, zajedno sa naseljima pakračkog vlastelinstva, barunu von Imbsenu. Prema popisu stanovništva iz 1736. godine, Lipik je tada imao 44 domaćinstva.
Godine 1743. Lipik kupuje barun Ims, kasnije od njega barun Franjo Trenk, zatim Šandor de Slavnica, a godine 1760. Lipik postaje vlasništvo obitelji daruvarskih grofova Janković.
Negdje iz tog vremena potječu prvi zapisi o ljekovitoj vodi po kojoj je Lipik postao poznat.
Zapis iz 1777. spominje "jednu drvenu zgradu sa tri kupaonice", a već 1782. toplice imaju četiri kupelji: "opću", "grofovu", "gospojinu" i "episkopovu". Tada se po prvi put počinje i mjeriti temperatura vode.
Pravi "procvat" lječilišta počinje u prvoj polovici 19. stoljeća.
Grof Izidor Janković gradi tada novu kupališnu zgradu u kojoj se nalaze tri kupelji. U isto vrijeme sagrađena je i "Gostiona kod izvora", koja postaje jezgrom oko koje se nastavilo razvijati naselje.
Istovremeno, ograđeno je 25 hektara zemljišta za perivoj, gradi se prvi drvored, te poznata Ergela Lipicanaca.
Godine 1861. grof Julije Janković prodaje cjelokupno vlastelinstvo francuskoj kompaniji "Henry D"Heureux - Gibal" koja je za svoje potrebe izgradila željezničku prugu od Lipika prema Beču, što je osobito pogodovalo kasnijem razvoju Lipika.
Lipik počinje poprimati urbani izgled od godine 1867.
Tada, naime, od Francuza kupalište kupuje gospodin Antun Knoll, rodom iz Vukovara, i preuređuje ga. Izgrađen je i novi zdenac, dubok 123 metra, te je 23. veljače 1870. godine nad površinom izbio novi izvor, neobično jak i veoma vruć, jodom bogate vode.
U Knollovo doba prošireno je kupalište, uređen novi veliki perivoj, sagrađen veliki broj ljetnikovaca, a kupalište je dobilo mogućnosti i ljetnog i zimskog kupanja.
U tih 23 godine, koliko je Knoll bio vlasnik kupališta, isušena je močvara, iskopani su arteški bunari, sagrađene su dvije nove kupke.
Istodobno, naselje je prošireno, a nasuprot kupalištu grade se vile, škola i pošta. 1872. godine sagrađen je i hotel "Garni".
Od 1890. godine novi vlasnici postaju Josip Deutsch i Ernst Schwimmer. Oni nastavljaju izgradnju i proširenje lječilišta i adaptiraju stare objekte.
Po projektu budimpeštanskog arhitekta Gustava Ratha 1893. godine se gradi "Kursalon", najveći i najreprezentativniji objekt u Lipiku.
Godinu dana kasnije Lipik dobiva električnu energiju, a tri godine potom dovršena je i željeznička pruga Bartz - Banova Jaruga - Lipik - Pakrac, pa se od tada flaširana mineralna voda izvozi na šire tržište, a brojni svjetski stručnjaci dolaze u Lipik i proučavaju svojstva ljekovite vode.
Godišnje je u to doba Lipikom prolazilo i po tri tisuće gostiju. Na prijelazu stoljeća, Lipik je stao u red najpoznatijih europskih lječilišta, uz bok Baden-Badenu i Karlovym Varima.
Razvoj grada prekinuo je privremeno prvi svjetski rat. Ponovni uspon bilježi se od 1920. godine.
Vlasnikom lječilišta tada postaje zagrebačka "Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze". Lječilište je obnovljeno i zablistalo starim sjajem.
Istodobno su građeni hoteli, pansioni i vile. U toj fazi turizam je uglavnom bio lječilišni, a tek djelomično rekreativni. Tako je, malo po malo, počeo obuhvaćati i druge lokalitete u blizini Lipika.
Ipak, Lipik je bio najjače turističko središte, pa je godine 1938 ubilježen kao drugi grad po broju noćenja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Po drugi put razvoj lječilišta prekida rat. Kroničari pišu kako su se teška ratna stradanja od 1941. do 1945. odrazila znatno i na lipičkom turizmu. Unatoč tome, prve bolesnike lječilište prima već 1946 godine, gotovo odmah po završetku rata.
U to se vrijeme radilo sezonski, samo nekoliko ljetnih mjeseci, a za vrijeme "mrtve sezone" lječilište se moderniziralo.
Tijekom slijedećih deset godine lječilište se povećava adaptacijama i dogradnjama, a sagrađen je i olimpijski plivački bazen. Šezdesetih godina preuređuje se tadašnji "Hotel Lipik", te dobiva i novo ime; "Hotel Begovača".
O Lipiku kao rimskom kupalištu govore i neki napisi više autora (dr. Hinko Kern, Luka Ilić Orlovčanin, Rudolf Horvat, Ernest Kramberger, Julije Kempf, prof. Dubravka Sokač Štimac...)
Međutim, tek u srednjem vijeku Lipik je detaljnije opisan, pa tako saznajemo da je u to doba grad pripadao vlastelinstvu "Bijela stijena".
Iz 1517. godine poznat je zapis Ivana Kapistranina u kojem spominje ljekovitost "Lipičkih toplica", a kasniji putopisci pišu o ljekovitom vrelu gdje se okolno stanovništvo liječi.
Često je mijenjao vlasnike, te su u njemu uživali mnogi vladari uključujući Matijaša Korvina i Nikolu Šubića Zrinskog. Od godine 1671. Lipikom je upravljala Carska komora. Nakon oslobođenja ovog prostora od Turaka 1691. godine, Lipik se spominje kao naselje u kojem je ostalo nekoliko hrvatskih seoskih porodica - starosjedilaca.
Godine 1728. car Karlo VI darovao je selo Lipik, zajedno sa naseljima pakračkog vlastelinstva, barunu von Imbsenu. Prema popisu stanovništva iz 1736. godine, Lipik je tada imao 44 domaćinstva.
Godine 1743. Lipik kupuje barun Ims, kasnije od njega barun Franjo Trenk, zatim Šandor de Slavnica, a godine 1760. Lipik postaje vlasništvo obitelji daruvarskih grofova Janković.
Negdje iz tog vremena potječu prvi zapisi o ljekovitoj vodi po kojoj je Lipik postao poznat.
Zapis iz 1777. spominje "jednu drvenu zgradu sa tri kupaonice", a već 1782. toplice imaju četiri kupelji: "opću", "grofovu", "gospojinu" i "episkopovu". Tada se po prvi put počinje i mjeriti temperatura vode.
Pravi "procvat" lječilišta počinje u prvoj polovici 19. stoljeća.
Grof Izidor Janković gradi tada novu kupališnu zgradu u kojoj se nalaze tri kupelji. U isto vrijeme sagrađena je i "Gostiona kod izvora", koja postaje jezgrom oko koje se nastavilo razvijati naselje.
Istovremeno, ograđeno je 25 hektara zemljišta za perivoj, gradi se prvi drvored, te poznata Ergela Lipicanaca.
Godine 1861. grof Julije Janković prodaje cjelokupno vlastelinstvo francuskoj kompaniji "Henry D"Heureux - Gibal" koja je za svoje potrebe izgradila željezničku prugu od Lipika prema Beču, što je osobito pogodovalo kasnijem razvoju Lipika.
Lipik počinje poprimati urbani izgled od godine 1867.
Tada, naime, od Francuza kupalište kupuje gospodin Antun Knoll, rodom iz Vukovara, i preuređuje ga. Izgrađen je i novi zdenac, dubok 123 metra, te je 23. veljače 1870. godine nad površinom izbio novi izvor, neobično jak i veoma vruć, jodom bogate vode.
U Knollovo doba prošireno je kupalište, uređen novi veliki perivoj, sagrađen veliki broj ljetnikovaca, a kupalište je dobilo mogućnosti i ljetnog i zimskog kupanja.
U tih 23 godine, koliko je Knoll bio vlasnik kupališta, isušena je močvara, iskopani su arteški bunari, sagrađene su dvije nove kupke.
Istodobno, naselje je prošireno, a nasuprot kupalištu grade se vile, škola i pošta. 1872. godine sagrađen je i hotel "Garni".
Od 1890. godine novi vlasnici postaju Josip Deutsch i Ernst Schwimmer. Oni nastavljaju izgradnju i proširenje lječilišta i adaptiraju stare objekte.
Po projektu budimpeštanskog arhitekta Gustava Ratha 1893. godine se gradi "Kursalon", najveći i najreprezentativniji objekt u Lipiku.
Godinu dana kasnije Lipik dobiva električnu energiju, a tri godine potom dovršena je i željeznička pruga Bartz - Banova Jaruga - Lipik - Pakrac, pa se od tada flaširana mineralna voda izvozi na šire tržište, a brojni svjetski stručnjaci dolaze u Lipik i proučavaju svojstva ljekovite vode.
Godišnje je u to doba Lipikom prolazilo i po tri tisuće gostiju. Na prijelazu stoljeća, Lipik je stao u red najpoznatijih europskih lječilišta, uz bok Baden-Badenu i Karlovym Varima.
Razvoj grada prekinuo je privremeno prvi svjetski rat. Ponovni uspon bilježi se od 1920. godine.
Vlasnikom lječilišta tada postaje zagrebačka "Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze". Lječilište je obnovljeno i zablistalo starim sjajem.
Istodobno su građeni hoteli, pansioni i vile. U toj fazi turizam je uglavnom bio lječilišni, a tek djelomično rekreativni. Tako je, malo po malo, počeo obuhvaćati i druge lokalitete u blizini Lipika.
Ipak, Lipik je bio najjače turističko središte, pa je godine 1938 ubilježen kao drugi grad po broju noćenja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Po drugi put razvoj lječilišta prekida rat. Kroničari pišu kako su se teška ratna stradanja od 1941. do 1945. odrazila znatno i na lipičkom turizmu. Unatoč tome, prve bolesnike lječilište prima već 1946 godine, gotovo odmah po završetku rata.
U to se vrijeme radilo sezonski, samo nekoliko ljetnih mjeseci, a za vrijeme "mrtve sezone" lječilište se moderniziralo.
Tijekom slijedećih deset godine lječilište se povećava adaptacijama i dogradnjama, a sagrađen je i olimpijski plivački bazen. Šezdesetih godina preuređuje se tadašnji "Hotel Lipik", te dobiva i novo ime; "Hotel Begovača".